#: locale=hr-HR
## Tour
### Description
tour.description = Virtualni vodič Vrlika
### Title
tour.name = Vrlika
## Skin
### Button
Button_062AF830_1140_E215_418D_D2FC11B12C47.label = START
Button_062AF830_1140_E215_418D_D2FC11B12C47_mobile.label = START
Button_7DB31382_7065_343F_41D6_641BBE1B2562.label = Uvod
Button_7DB31382_7065_343F_41D6_641BBE1B2562_mobile.label = Uvod
Button_7DB33382_7065_343F_41B1_0B0F019C1828.label = Panorame
Button_7DB33382_7065_343F_41B1_0B0F019C1828_mobile.label = Panorame
Button_7DB35382_7065_343F_41C5_CF0EAF3E4CFF.label = Lokacija
Button_7DB35382_7065_343F_41C5_CF0EAF3E4CFF.pressedLabel = Lokacija
Button_7DB35382_7065_343F_41C5_CF0EAF3E4CFF_mobile.label = Lokacija
Button_7DB35382_7065_343F_41C5_CF0EAF3E4CFF_mobile.pressedLabel = Lokacija
Button_7DB37382_7065_343F_41CC_EC41ABCCDE1B.label = Mapa
Button_7DB37382_7065_343F_41CC_EC41ABCCDE1B_mobile.label = Mapa
Button_7DBC8382_7065_343F_4183_17B44518DB40.label = Galerija
Button_7DBC8382_7065_343F_4183_17B44518DB40_mobile.label = Galerija
Button_7DBCA382_7065_343F_41DB_48D975E3D9EC.label = Kontakt
Button_7DBCA382_7065_343F_41DB_48D975E3D9EC_mobile.label = Kontakt
### Multiline Text
HTMLText_062AD830_1140_E215_41B0_321699661E7F.html = ___
VRLIKA
KRATKI UVOD O VRLICI
Naselje i gradić u Splitsko-Dalmatinskoj županiji, 31 km jugoistočno od Knina. Leži podno brda Kozjak, na 426 i 444 m apsolutne visine, nedaleko od Perućkog jezera, uz cestu Knin-Sinj. Sam grad ima oko 820 stanovnika (podatak 2011.) no sa navedenim naseljima njih 9 što pripadaju gradskom području: Garjak, Ježević, Koljane, Kosore, Maovice, Otišić, Podosoje, Vinalić i sama Vrlika, broji oko 2200 stanovnika.
Nastala je pod ruševnim ostatcima utvrde Prozor koju je početkom 15. st. sagradio splitski knez Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Od 1520/22. - 1688. bila je pod vlašću Osmanlija, a zatim Mlečana. Od 1811. središte općine, a 1854. središte kotara. Današnja Vrlika je uglavnom nastala u 17. I 18. st. Tijekom velikosrpske agresije u kolovozu 1991. okupirana i razorena; stanovništvo protjerano. Oslobođena u vojno-redarstvenoj akciji Oluja u kolovozu 1995.
Srednjovjekovno naselje pod imenom Vrlika /Verchrecha, Vrh Rika nastalo je u ranom srednjem vijeku na vrelu Cetine u Dalmaciji; sjedištu županije Vrhrike, koja se izdvojila iz Cetinske županije. Danas se tu nalazi selo Cetina. U okolici su gomile iz ilirskih vremena. Crkva svetog Spasa iz druge polovice 9. stoljeću ima najstariji poznati zvonik u hrvatskoj arhitekturi. Oko crkve se nalazi starohrvatsko groblje s više od 1000 grobova sa stećcima (navodno njih 700) koji datiraju uglavnom u razvijeni i kasni srednji vijek (nalazi nakita i novca). Tu je bilo i središte hrvatske župe.
U 15. stoljeću zbog učestalih osmanskih prodora i pritisaka stanovništvo srednjovjekovne Vrlike se preselilo na zaštićeniji položaj podno utvrde Prozor, a koja se u izvorima spominje kao Vrlički grad (Castrum Werhlychky). Ondje je nastalo novo naselje (ime Prozor s vremenom se izgubilo), na koje se prenijelo ime Vrlike.
--
Kako biste započeli virtualni vodič, kliknite na START.
___
VRLIKA
KRATKI UVOD O VRLICI
Naselje i gradić u Splitsko-Dalmatinskoj županiji, 31 km jugoistočno od Knina. Leži podno brda Kozjak, na 426 i 444 m apsolutne visine, nedaleko od Perućkog jezera, uz cestu Knin-Sinj. Sam grad ima oko 820 stanovnika (podatak 2011.) no sa navedenim naseljima njih 9 što pripadaju gradskom području: Garjak, Ježević, Koljane, Kosore, Maovice, Otišić, Podosoje, Vinalić i sama Vrlika, broji oko 2200 stanovnika.
Nastala je pod ruševnim ostatcima utvrde Prozor koju je početkom 15. st. sagradio splitski knez Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Od 1520/22. - 1688. bila je pod vlašću Osmanlija, a zatim Mlečana. Od 1811. središte općine, a 1854. središte kotara. Današnja Vrlika je uglavnom nastala u 17. I 18. st. Tijekom velikosrpske agresije u kolovozu 1991. okupirana i razorena; stanovništvo protjerano. Oslobođena u vojno-redarstvenoj akciji Oluja u kolovozu 1995.
Srednjovjekovno naselje pod imenom Vrlika /Verchrecha, Vrh Rika nastalo je u ranom srednjem vijeku na vrelu Cetine u Dalmaciji; sjedištu županije Vrhrike, koja se izdvojila iz Cetinske županije. Danas se tu nalazi selo Cetina. U okolici su gomile iz ilirskih vremena. Crkva svetog Spasa iz druge polovice 9. stoljeću ima najstariji poznati zvonik u hrvatskoj arhitekturi. Oko crkve se nalazi starohrvatsko groblje s više od 1000 grobova sa stećcima (navodno njih 700) koji datiraju uglavnom u razvijeni i kasni srednji vijek (nalazi nakita i novca). Tu je bilo i središte hrvatske župe.
U 15. stoljeću zbog učestalih osmanskih prodora i pritisaka stanovništvo srednjovjekovne Vrlike se preselilo na zaštićeniji položaj podno utvrde Prozor, a koja se u izvorima spominje kao Vrlički grad (Castrum Werhlychky). Ondje je nastalo novo naselje (ime Prozor s vremenom se izgubilo), na koje se prenijelo ime Vrlike.
--
Kako biste započeli virtualni vodič, kliknite na START.
___
LOREM IPSUM
DOLOR SIT AMET
___
LOREM IPSUM
DOLOR SIT AMET
JOHN DOE
Licensed Real Estate Salesperson
Tlf.: +11 111 111 111
jhondoe@realestate.com
www.loremipsum.com
Mauris aliquet neque quis libero consequat vestibulum. Donec lacinia consequat dolor viverra sagittis. Praesent consequat porttitor risus, eu condimentum nunc. Proin et velit ac sapien luctus efficitur egestas ac augue. Nunc dictum, augue eget eleifend interdum, quam libero imperdiet lectus, vel scelerisque turpis lectus vel ligula. Duis a porta sem. Maecenas sollicitudin nunc id risus fringilla, a pharetra orci iaculis. Aliquam turpis ligula, tincidunt sit amet consequat ac, imperdiet non dolor.
JOHN DOE
Licensed Real Estate Salesperson
Tlf.: +11 111 111 111
jhondoe@realestate.com
www.loremipsum.com
Mauris aliquet neque quis libero consequat vestibulum. Donec lacinia consequat dolor viverra sagittis. Praesent consequat porttitor risus, eu condimentum nunc. Proin et velit ac sapien luctus efficitur egestas ac augue. Nunc dictum, augue eget eleifend interdum, quam libero imperdiet lectus, vel scelerisque turpis lectus vel ligula. Duis a porta sem. Maecenas sollicitudin nunc id risus fringilla, a pharetra orci iaculis. Aliquam turpis ligula, tincidunt sit amet consequat ac, imperdiet non dolor.
TZ grada Vrlike
info@visitvrlika.com
Tel: +385 21 827 460
TZ grada Vrlike
www.cogitolab.hr
info@visitvrlika.com
Na Cetini i njenim pritocima mlinice su bile važan segment tradicijske kulture i privređivanja.
Pripadale su najrasprostranjenijem tipu dalmatinskih mlinova s vodoravnim mlinskim kolom (kašikare) kod kojih mlaz vode iz žlijeba – jaže pada na kašike mlinskog kola te se njegovo horizontalno kružno kretanje preko vertikalne osovine direktno prenosi na gornji mlinski kamen.
Već spomenuta Lelasova mlinica je primjer mlinice kašikare s dvanaest mlinova i dvije pomoćne zgrade. Zgrade su u ruševnom stanju, bez krovne konstrukcije, ali s djelomično sačuvanim kamenim zidovima.
Na desnoj obali Cetine, uz koju je pristupni put mlinici, izgrađena je manja brana koja usmjerava vodu na mlin, a zgrade mlina su branom zaštićene od velikih riječnih bujica. Za slučaj niskog vodostaja u brani se voda akumulirala i služila za pokretanje mlinova. Za branu je u Dalmaciji rasprostranjen naziv jaža – jaz. Širina jaže prilagođena je širini i broju mlinica, na njoj su četvrtasti otvori kroz koje se pušta voda u drvene žlibe ili korita i tako usmjerava prema mlinskom kolu. Korita su pri dnu suženog presjeka, tako da snaga vode precizno pada na kašike donjeg postrojenja koje pokreće rad mlinskog kola.
Glavna zgrada mlinice s dvanaest mlinova izgrađena je ispod jaže i na visinskoj koti koja prihvaća vodu iz korita u podrumskom dijelu mlinice gdje su kašike za svaki mlin.
Danas je sačuvana samo jedna kašika i nekoliko mlinskih kola. Nije sačuvan nijedan kompletan mehanizam mlina, ali se predviđa njegova obnova.
Glavna zgrada mlinice ima podrum u kojem su smješteni donji dijelovi mehanizma za pokretanje mlinskog kola i kroz koji kontrolirano protječe voda i izlazi ispod južnog pročelja mlinice. Prostor prizemlja, glavni prostor gdje se prima žito i izdaje brašno, imao je dvanaest drvenih koševa iznad mlinova te prostor ognjišta i krevet za mlinara. Zgrada je imala dvostrešni krov, drvenu krovnu konstrukciju s pokrovom od utorenog „francuskog“ crijepa.
Kao rijetko očuvan spomenik tradicijskog graditeljstva Lelasova mlinica upisana je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Marasova mlinica na Zdušu (vrlički izvor) bila je primjer mlina kašikara s horizontalnim mlinskim kolom i tri mlinska postrojenja. U istom prostoru je otvoreno ognjište i prostor za pomeljare. Voda iz potoka Zduš navodi se na kašike kroz drvene jaže i na taj način se pokreće mlinsko postrojenje.
Mlinica nije više u funkciji te je sam teren gdje se nalazi jako zapušten, uglavnom neprohodan i poprilično opasan za svakodnevne putnike i turiste.
Glavni gospodarski potencijali koncentrirani su uz područje Perućkog jezera i gornjeg toka rijeke Cetine. U priobalnom području i nižim zonama obronka Svilaje i Dinare povoljni su uvjeti za poljoprivredu, voćarstvo i stočarstvo. Vode jezera i rijeke pružaju lokalnom stanovništvu brojne mogućnosti za razvoj ovog kraja prvenstveno u smislu razvoja turizma i brojnih vrsta ponude sa sljedećim aktivnostima:
- prirodne ljepote, bogata i bujna vegetacija te specifična poluplaninska klima
(zdravstveno - rekreacijski i izletnički turizam)
- kulturno povijesna baština
- planinski masivi Svilaje i Dinare
(planinski, brdski i izletnički turizam )
- jezero Peruća
(avanturistički, sportski i cikloturizam) i
- seoski i eko turizam!
Na području grada Vrlike i naseljima koji joj gravitiraju danas postoje 4 označene/markirane planinarske staze – mountain trail (Staza Sv. Jure, Staza Zolj, Staza Marin bunar i Staza Lišanjski vrh) 3 označene biciklističke staze – bike paths (sljedećih naziva: Staza Perućko jezero, Staza Cetina i Staza Golo brdo) i jedna pješačka staza – hiking trail simbolično nazvana Staza Vrličkih vrila.
Sve navedene aktivnosti, naročito planinarenje ili trekking se mogu planirati i organizirati na dvjema dalmatinskim ljepoticama, Dinarom i Svilajom.
Ovisno o Vašim željama i mogućnostima, odaberite jednu od označenih staza te boravite na svježem šumskom zraku, uživajte u prekrasnim pogledima koji Vam se s vrhova pružaju i naravno okrijepite se zdravo domaće spremljenom hranom i pićem po povratku sa određene planinarske staze.
Vrlička tvrđava se smjestila na strmoj stijeni odvojenoj od brda Kozjak iznad Vrlike. Po svojoj sačuvanosti spada među najznačajnije srednjovjekovne utvrde u zaleđu Dalmacije. Tvrđava je podignuta na prijelazu 14og u 15. stoljeće na samom teritoriju cetinskog kneza Ivaniša Nelipića. Utvrdu danas lokalno stanovništvo naziva ”Gradina”. S nje pogled seže od podnožja Dinare i glavnih cetinskih izvora s jedne, do visova Kamešnice, Svilaje i Perućkog jezera s druge strane.
Nepravilnog je pravokutnog tlocrta sa središnjim utvrđenim stambenim dijelom – donžonom – u koju se ulazilo preko zidane rampe i pokretnog drvenog mosta na istočnom pročelju. Na zapadnoj strani je stambeni dio, „providurov stan”. S istočne strane utvrda je branjena manjom kulom kružnog tlocrta. Ulaz u tvrđavu je bio sa zapadne strane, zaklonjen posebnim zaobljenim zidom. Južnu, nepristupačnu stranu kompleksa štiti niski bedem izgrađen na litici.
Prvi put se spominje 1406. godine u darovnici Ladislava Napuljskog kojom taj hrvatsko-ugarski kralj daruje tvrđavu, vrličku župu te vlast nad plemićkim obiteljima Čubranića i Mišljenovića, tadašnjem bosanskom vojvodi i splitskom hercegu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću (1350. - 1416.), ali već od 1411. utvrda je u posjedu moćnog cetinskog kneza Ivaniša Nelipića.
Turci će je osvojiti oko 1520.g. i tamo će smjestiti sjedište nahije (manje teritorijalne jedinice) u sklopu kliškog sandžakata. Mlečani su utvrdu zauzeli u rujnu 1688. godine. Sama tvrđava je stradala i 1715.g. tijekom „Malog Rata” i poznatog turskog napada na Cetinsku krajinu. Turci su tada vojnicima-plaćenicima koji su se u Vrlici predali, poštedjeli živote, dok prema stanovnicima zaklonjenima u tvrđavi nisu iskazali takvu milost. Nakon toga je vjerojatno napuštena i nije više obnavljana.
Rodio se u Podosoju kod Vrlike 1697. godine, deset godina nakon što se njegov otac Mate Grabovac iz Međara (Kotara) doselio u vrlički kraj. Bio je propovjednik, profesor, pjesnik, prozaist, dobročinitelj, duhovno se skrbio kao kapelan za hrvatske vojnike u mletačkoj vojsci. U svibnju 1718. godine u Zaostrogu stupa u Franjevački red. Tri godine filozofije i četiri teologije završio je u Italiji te položio za lektora i propovjednika, a 1726. zaređen je za svećenika. I danas se štuju Gospine slike, koje je iz Italije poslao u splitsko svetište Gospe od Zdravlja te u Imotski i Vrliku.
Grabovčev život sliči životu brojnih drugih franjevaca svećenika.
Kao izraziti domoljub u svojim tekstovima je, osobito u pjesmama Slava Dalmacije i Od naravi i ćudi arvacke, pisao o teškom položaju Hrvata u Mletačkoj republici. Godine 1747. izdao je u Veneciji zapaženu knjigu Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga tiskanu u skromnoj nakladi od 700 primjeraka u kojoj je nastojao poučiti narod moralnim poukama, ali i osnovnim pojmovima iz zemljopisa, povijesti, lijepog vladanja i životne mudrosti. I upravo tim djelom je fra Grabovac upao u velike probleme i nemilost tadašnjih vlasti, te je uskoro nakon tog djela bio proglašen državnim izdajnikom. Njegova čuvena misao i rečenica zbog koje je i navodno završio u zatvoru glasi:
Kad kralj oće da kog srve, tad Rvate šalje prve, a dobitak kad se dili, tad pitaju „Gdi ste bili?“
Primjerci djela Cvit razgovora naroda i jezika do kojih je vlast mogla doći spaljeni su u Splitu, Zadru i naposljetku u Veneciji, a do danas se sačuvalo samo šest primjeraka od kojih su samo dva cijela.
Zbog svojih stavova u kojima se izrazito oštro obrušio na nepravednost i štetnost mletačke uprave u Dalmaciji uhapšen je i optužen kao buntovnik i veleizdajnik.
Otpremljen je u zloglasnu mletačku tamnicu Sotto i piombi, a zatim je za vrijeme suđenja teško obolio i bio premješten u samostan na otoku San Spirito gdje je i umro 13. veljače 1749. godine.
Mlinica kod Vrličke česme nastala je najvjerojatnije i prije uređenja Vrličke česme krajem 19. stoljeća. Jako vrelo vode koje je pokretalo mlinski mehanizam korišteno je istočno i nizvodno od uređenog prostora najpoznatije česme u Vrlici.
Mlinica je bila u funkciji do polovine 20. stoljeća, pripada obitelji Stojić, pa je poznata u Vrlici i kao Stojića mlinica. To je manja mlinica tlocrtnih gabarita 7 x 4 metra i sa samo jednim mlinom. Sama zgrada mlinice nedavno je u potpunosti obnovljena te su se nastojali zadržati njeni originalni obrisi, kao što su fasada i krovna konstrukcija.
Rekonstrukcijom odvodnog kanala vode uz cestu 70-ih godina 20. stoljeća, te izgradnjom kamenih podzida tog kanala, u potpunosti je povišen teren ceste i prostora oko mlinice.
Mehanizam mlina djelomično je sačuvan, a kašika je bila izrađena od drva. Nisu pronađeni dijelovi koša mlina niti ognjišta koje je bilo u mlinu.
Južno od Vrila, neposredno uz Stojića mlinicu, godine 1926/27. kaptiran je još jedan izvor – Mala česma.
Staru crkvu Gospe od Ružarija opisao je godine 1709. u vizitacijama splitski nadbiskup Stjepan Cupilli, a na njenom je mjestu godine 1753. izgrađena nova koja je s vremenom propala. Današnja crkva Gospe od Ružarija izgrađena je na mjestu starije 1876. godine, a posvećena je tek 1898.
Unutrašnjost crkve ima barokni glavni oltar. Vrijedne slike C. Medovića i B. Bulića, kao i Gospina slika s glavnog oltara (pol. 18. st., dar fra Filipa Grabovca) uništene su ili pokradene tijekom okupacije u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine.
Tijekom obnove interijer crkve obogaćen je vitrajima akademskog slikara Ante Kuduza. Blagdan Gospe Ružarice, zaštitnice vrličkog kraja slavi se redovito u prvu nedjelju listopada. Crkva je devastirana tijekom Domovinskog rata, da bi nakon 1995. g. bila nanovo uređena i obnovljena.
Obnova tvrđave započela je sada već davne 1988. i naprasno je prekinuta velikosrpskom okupacijom 1991. godine. 2006. i 2010. nastavlja se s obnovom vrličkog „Prozora” s ciljem oživljavanja i stavljanja u funkciju ovog jedinstvenog srednjovjekovnog dvorca u unutrašnjosti Dalmacije. Utvrda Prozor upisana je u Registar kulturnih dobara RH.
Do tvrđave se dolazi pješačkim putem kojim se od vrličke pravoslavne crkve penje cca. 20 minuta. Nešto duži put, s puno boljim pogledom na utvrdu i Vrliku, vodi od ceste Vrlika-Drniš, a započinje stotinjak metara iza zadnjih kuća u Vrlici na spomenutoj cesti prema Maovicama, odnosno Drnišu. Obilazak tvrđave je na vlastitu odgovornost.
Kameni most na Cetini smješten u Paškom polju vjerojatno je složen početkom 18 st. od izvornih nadgrobnih spomenika – stećaka (megalita) kasnoga srednjega vijeka. Nema svoj originalni naziv, te na njemu ne postoji ni točna godina gradnje ni imena graditelja.
To je jedinstven primjer premošćivanja rijeke, a nalazi se u blizini mnogih arheoloških lokaliteta, od kojih je najznačajniji lokalitet ranoromanička crkva Sv. Spasa s grobljem. Kameni nadgrobni spomenici vjerojatno su doneseni s groblja iz 15. stoljeća pokraj zaseoka Vranješi.
Sličan most, tzv. Vukovića most, nalazi se na rukavcu Cetine kod zaseoka Vukovići, nizvodno od Vukovića izvora rijeke Cetine.
Garjak – naselje (selo) se nalazi 5 km istočno od naselja Vrlika. Većina kuća nekad je bila smještena na obroncima sa zapadne strane Cetine do izgradnje akumulacijskog jezera Peruča, a danas su na samoj obali jezera.
Potapanjem polja stanovništvo se iselilo, a malobrojno preostalo stanovništvo izbjeglo je u vrijeme Domovinskog rata tako da je to naselje danas uglavnom pusto. Tradicijska arhitektura je dobro očuvana. Nalazi se gotovo u cijelosti na malom poluotoku koji se nalazi na sjeverozapadnoj obali jezera Peruča.
Poluotočić na kojem se nalazi naselje Garjak sa jedne strane dijelom od obale odvaja velika uvala a sa druge strane druga uvala u koju se ulijeva rijeka Cetina koja nakon par kilometara toka od izvora dolazi do jezera u toj uvali.
Zbog takvog geografskog položaja na njemu se nalaze najbolje plaže za kupače na jezeru Peruča koje se odlikuju blagim padom terena i šljunkovitom obalnom crtom te su mamac za kupače iz okolnih mjesta tijekom sezone kupanja najčešće kroz ljetne mjesece lipanj, srpanj i kolovoz kada temperatura vode u jezeru dosegne razinu koja je prihvatljiva za kupanje.
Akumulacijsko jezero u Dalmaciji, na rijeci Cetini; obuhvaća 13 km². Leži u blizini sela Donjeg Bitelića, 16 km sjeverno od Sinja, na 360 m nadmorske visine. Dugo je 20 km, duboko do 64 m, a sadržava 565 milijuna m³ vode. Jezero je nastalo punjenjem vode iz Cetine nakon izgradnje 56 m visoke brane (1958) za potrebe HE Peruća (puštena u rad 1960).
Istodobno, područje neposredno uz današnje jezero koje je prvotno bilo obraslo prirodnom vegetacijom šuma i livada te oranicama i vinogradima što su ih dugo njegovali seljaci iz okolnih sela, moralo je biti potopljeno, što je rezultiralo seljenjem spomenutog stanovništva u druge krajeve zemlje.
No nije Peruća važna samo zbog rada hidroelektrane. Ono istodobno regulira vodostaj Cetine južnije od jezera, pa kontrolira izlijevanja vode u Sinjskom polju i okolnim manjim mjestima te utječe još i na rad dviju drugih hidroelektrana smještenih nizvodno u donjem toku Cetine. Inače sve tri hidroelektrane od bitne su važnosti za proizvodnju i opskrbu električnom energijom okolnog područja.
Za vrijeme Domovinskog rata jezero, brana i šire okolno područje od 1991.godine bili su okupirani od strane pobunjenih Srba; sama brana je minirana 28. siječnja 1993. Iako je izdržala miniranje doživjela je teška oštećenja da bi nakon opsežnih radova brana bila sanirana, te obnovljena hitnom intervencijom HV-a i zaposlenika HEP-a, te je opet u funkciji od 1996. godine. Ispod brane, radi sprječavanja otjecanja vode u krš, izgrađena je podzemna betonska zavjesa.
Jezero je poribljeno. Tom prigodom potopljena su neka naselja, zaseoci i manastir Dragović sagrađen 1395. godine za vrijeme vladavine bosansko-hrvatskog kralja Tvrtka I. Kotromanića.
U rujnu 2003. godine zbog velike suše koja je spustila razinu vode iz jezera je "izronio" čuveni manastir potopljen 1959.godine.
Perućko jezero nadomak Vrlike još uvijek je nedovoljno prepoznato kao destinacija koja može uz dodatna ulaganja preobraziti vrlički kraj. Na njemu se odvija rekreacijski ribolov, kupanje, kampiranje i veslanje (pripreme sportaša).
Ono nudi ugodu kupanja, veslanja, ribarenja, što se u zadnje vrijeme pažljivo uočava od strane športskih ribolovaca i rekreativaca, te naravno veslača! Iako još nedovoljno iskorišteno to je raj za sportove na vodi, a u prilog tome govori izgradnja veslačkog kampa Garjak.
Postoji legenda o čudovištu iz jezera Peruća koje su lokalni stanovnici popularno nazvali Karakonđula, a neki ga nazivaju i perućki stvor ili dalmatinski udav!
Svakih 10 do 15 godina pojavi se po jedan očevidac koji tvrdi da čudovište zaista postoji i da ga je vidio. Najstarije svjedočanstvo potječe iz 70ih i 80ih godina prošlog stoljeća. Dok je Karakonđula posljednji put viđena 2014. i 2016. godine.
Prema legendi Karakonđula inače živi u podvodnom manastiru Dragović potopljenom 1958. godine prilikom stvaranja jezera Peruća, te napada pijance i ljenivce i odvlači ih u vodu.
Čudovište Perućkog jezera, prema nekim navodima je ustvari zmija Elaphe quatuorlineata (hrv. Kravosas ili dalmatinski udav), koja može narasti do više od 3,5 m dužine. No, rijetko se pojavljuje na jezeru. To je najveća europska zmija.
Izvorno je bila jednobrodna građevina s trikonhalnim svetištem na istočnoj te predbrodom (zapadnim zdanjem ili westwerkom) i zvonikom na zapadnoj strani. Tijekom 13. i 14. stoljeća središnja polukružna apsida je srušena i pregrađena u četvrtastu. Zidovi crkve s unutrašnje su strane ojačani pravokutnim lezenama, a s vanjske strane kontraforima.
Zvonik crkve najstariji je očuvani zvonik u srednjovjekovnom graditeljstvu Hrvatske.
Na prostoru oko crkve otkriveno je veliko groblje s više od 1150 starohrvatskih grobova, a nekoliko je grobova nađeno i u samoj crkvi.
Među brojnim, raznovrsnim, bogatim arheološkim nalazima (nakit, oruđe, oružje, novac, tkanina) ističu se luksuzno izrađene naušnice i dijelovi pozlaćenog srebrnog pojasa urešeni cizeliranim ljudskim i životinjskim figurama, sa stilskim osobinama gotike (čuva se u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu).
Nekada su katolički vjernici iz Vrlike i Kijeva ovdje hodočastili na blagdan Spasova, kasnije je to bilo zabranjeno, više od 50 godina.
Crkva Sv. Spasa upisana je u Registar kulturnih dobara RH.
Crkva Sv. Spasa jedna je od najznačajnijih predromaničkih hrvatskih građevina, a zauzima istaknuto mjesto u sveukupnoj europskoj predromanici. Nalazi se u blizini izvora Cetine, usred prostranog groblja i jedina je crkva iz 9. st. na prostoru Dalmatinske Zagore čiji toranj na zapadnom portalu još uvijek stoji.
Ova starohrvatska crkva je gotovo u potpunosti sačuvana u izvornom obliku, sa karakterističnim zvonikom iznad ulaza u crkvu visokim 15,5 metara. Dao ju je sagraditi cetinski župan Gostiha (Gastika) u spomen na svoju majku Nemiru i svoje sinove u drugoj polovici 9. stoljeća, za vrijeme vladavine Branimira, kneza Primorske Hrvatske.
Kod iskapanja pronađeni su arhitektonski fragmenti i dijelovi kamenog namještaja ukrašeni hrvatskim pleterom. Prvi pisani spomen crkve svetog Spasa nalazi se u zaključcima Splitskog crkvenog sabora iz 1185. godine.
Gradnju mosta nad koritom rijeke Cetine nedaleko sela Vinalića poduzela je austrijska uprava 1907. godine. Gradili su ga domaći majstori dotjeranim kamenom tamno-sive boje. Ima tri otvora polukružnog oblika jednakih veličina koji leže na kamenim pilonima pravokutnog presjeka. Betonska stopa njihovih temelja novijeg je datuma.
Čeoni zid mosta završava vijencem pravokutnog presjeka koji se pruža čitavom dužinom mosta. Ograda mosta je kamena s kosim većim poklopnim pločama. Duž ograde, neposredno iznad vijenca, nalaze se otvori za odvod kišnice. Veze između konstrukcije mosta i puta učvršćene su krilnim zidovima stožastog oblika od grubo obrađenog kamena s uzvodne i nizvodne strane. Razina mosta je horizontalna. Oblikom i načinom gradnje srodan je ostalim mostovima iz druge polovice 19. i s početka 20. stoljeća u Dalmaciji.
Most je obnovljen na ljeto 2014. godine.
Cijelo područje oko mosta, uključujući i korito rijeke, veliko je arheološko nalazište, a ističe se velika prapovijesna utvrda, tzv. Balečka gradina, iznad desne obale Cetine s južne strane mosta. Oko mosta je pronađeno više antičkih, tj. rimskih natpisa, dok je u koritu Cetine pronađen brončani prapovijesni mač.
Na prostoru obližnjeg zaseoka Jare nalaze se ostatci rimske ville rustice. Prilaz rijeci sa zapada štiti tzv. Kosorska glavica na kojoj se također nalazi velika prapovijesna gradina. Makadamskom šetnicom s desne strane mosta stiže se do čuvene Lelasove mlinice.
Balečki most upisan je u Registar kulturnih dobara RH.
Mlinica u zaseoku Vukovići izgrađena je na jednom od izvora rijeke Cetine sa šest mlinskih postrojenja i horizontalnim mlinskim kolom tipa kašikar. Uz zgradu mlinice s mlinskim postrojenjima je i prostor za pomeljare gdje se čekao red za meljavu žita. Kamena zgrada mlinice izgrađena je uz sam izvor rijeke, na dva metra nižoj koti tako da se izvor – vrilo koristi kao akumulacija vode s koje se kroz drvene „žlibe“ voda usmjerava na kašike, pomoću kojih se pokreće mlinsko postrojenje.
Jedinstveni prirodni fenomen jakog izvora rijeke i mlinice s branom predstavlja vrlo vrijedan hidroetnografski spomenik i prirode i tradicijskog graditeljstva. Cjelina mlinice i vrela upisani su u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Glavni i najizdašniji izvor Cetine Glavaš (drugi lokalni nazivi Milaševo vrilo, Veliko vrilo, Gospino oko...). To je izvor čije je dno preko 130 metara ispod površine, ima oblik elipsastog jezera i najbogatije je vodom. Voda kulja bistrim klobucima i odmah postaje rijekom. Glavaš se lagano slijeva u Paško polje.
Cetina rijeka nastaje iz jedanaest krških "vrila", a ova slika prikazuje njen glavni i najizdašniji izvor Glavaš ili Milaševo vrelo - tirkizno plave boje koji izvire u blizini istoimenog sela Cetina.
Drugi najizdašniji izvor je: Vukovića vrilo gdje se nalazi i Crpna stanica s objektom.Oblikom je vrlo sličan Glavašu te ima elipsasti izgled i karakterističnu zelenkasto-plavu boju.
Vukovića vrilo ljeti ima poprilično malu koncentraciju i protok vode, no zimi iz tzv. pećine/jame izbija snažna bujica hladne vode stvarajući veličanstveni slap.
Ovaj izvori Cetine je 380 metara nad morem.
Vrlička narodna nošnja spada u sam vrh nacionalnog etnografskog blaga u Hrvata. Ona nije samo najprepoznatljiviji segment cjelokupne etnografske baštine, već je ona dio povijesti. Prva tkalja je osnovni ornament preuzela iz starohrvatske kamene plastike koji je vještim prstima pretočila u ukras i tradiciji. I tako to traje stoljećima.
Nižu se niti, slažu se boje, dugo u noć se tka i veze da bi se sve zajedno stopilo u neponovljivu nošnju muškarca i žene, djevojke i djece koja je neizostavni dio svih obreda i važnijih događanja kako crkvenih tako i svjetovnih. Vrlička je narodna nošnja uspjela izuzetno kvalitetno i dosljedno sačuvati stilske odlike srednjovjekovnog kulturnog inventara i tradiciju.
Po njenim mirnim, statičnim formama polikromni vez ispisuje gusti ornament vrlo sličan onom na kamenoj starohrvatskoj plastici, a omiljeni nakitni oblici gotovo su isti onima pronađenim u starom naselju Vrh Rike, pa uistinu možemo potvrditi da je vrlička nošnja iznijela temeljne osobine starohrvatske kulturne baštine u novovjeku pučku tradiciju, očuvavši ih vitalnima sve do pred sam kraj drugog tisućljeća.
Glazbeni izričaj ojkanje, ojkavica s područja dinarskog kulturnog areala pjeva se na prostoru Dalmatinskog zaleđa te u Ravnim Kotarima, Bukovici, Podvelebitskom kraju, Lici, Kordunu i na karlovačkom području. Na ovom prostoru rasprostranjeni su oblici ojkanja različitog intenziteta. Ojkavica pripada najstarijem sloju glazbenog izričaja na hrvatskim prostorima. Za ojkanje je karakteristično potresanje glasom, posebnim načinom pjevanja „iz grla“.
Glazbeni izričaj ojkanje, ojkavica s područja dinarskog kulturnog areala pjeva se na prostoru Dalmatinskog zaleđa te u Ravnim Kotarima, Bukovici, Podvelebitskom kraju, Lici, Kordunu i na karlovačkom području. Na ovom prostoru rasprostranjeni su oblici ojkanja različitog intenziteta. Ojkavica pripada najstarijem sloju glazbenog izričaja na hrvatskim prostorima. Za ojkanje je karakteristično potresanje glasom, posebnim načinom pjevanja „iz grla“.
Ojkavicu izvodi jedan pjevač sam ili uz pratnju drugog glasa koji u trenutku potresanja leži na duljem pratećem tonu. Dvoglasno ojkanje, ojkavica pjeva se na prostoru između rijeke Krke i Cetine, u Vrlici, Kijevu, drniškom i šibenskom zaleđu. Ovaj način pjevanja donedavno je služio ljudima kao način svakodnevne komunikacije prilikom obavljanja raznih poslova ili putovanja konjskim karavanima, zabavama u dugim noćima uz komin (ognjište) te kao razbibriga čobana prilikom čuvanja blaga, tj. stoke. Danas ojkavicu izvode starije osobe i folklorne grupe. Ojkavica je zaštićeno nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske. UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta 2010.g. uvrstio je glazbeni izričaj ojkanje na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine.
Peručko jezero, je bilo domaćin prvom Vrlika Lake Festivalu od 25. do 27. lipnja 2021. Rock festival na otvorenom sa motom: ništa neviđeno, samo povratak prirodi i sebi!
Nakon prošlogodišnje odgode uslijed korona pandemije, ipak su na pozornicu izišli Atomsko sklonište i Zabranjeno pušenje u subotu, 26. lipnja.
Za doprinos odličnom štimungu bili su odgovorni i izletnici koji su oko jezera kampirali, odbojkaške momčadi, djeca koja su sudjelovala u likovnim radionicama, kvizaši i filmofili, a pogotovo vrlički bend Promašaj.
Dogodine se planira dovesti još više izvođača, da bude još jača atmosfera, te da se stvori prava tradicija!
Koristeći nametnuto “pravo prve bračne noći”, turski beg je na jednoj svadbi ugrabio nevjestu, posjeo je na konja i odveo u utvrdu Prozor. Mladoženja je povrijeđeni ponos odlučio sprati krvlju. Prikrao se kuli, uzverao do osvijetljenog prozora i neprimijećeno ušuljao u prostoriju u kojoj je pohotni beg Sulim vidio samo golo tijelo djevice.
Mladoženja je begu zario nož u prsa. Dok je Sulim izdisao, mladoženja je posljednji put poljubio svoju mladenku, a potom s prozora kule skočio u smrtni bezdan. Ova legenda s ljubavnom tragedijom ponosno se prenosi s generacije na generaciju unatrag više od 350 godina.
Prema legendi Hrvati su se doselili pod vodstvom petorice braće (Klukas, Lobel, Muhlo, Kosjenc i Hrvat) i dviju sestara (Tuga i Buga, odnosno Vuga) iz Bijele Hrvatske sjeverno od Karpata.
Prema toj legendi upravo je jedan od te braće – Klukas sa svojom pratnjom stigao u vrlički kraj, te se nastanio u taj ugodni kutak naše domovine. U neposrednoj blizini izvora krške ljepotice rijeke Cetine, jedno od plemena Hrvata utemeljili su naselje koji su prozvali Vrh Rika ( Verchrecha, Vercherica, Verhlichky, Verlechensis, Werkrika, Verchioc). Sama Vrh Rika se na latinskom spominje prvi puta 1185.godine u spisima Splitskog crkvenog sabora.
Iz tog starohrvatskog razdoblja potječe i predromanička crkva sv. Spasa, podignuta u drugoj polovici 9. stoljeća, koja i danas svojim ostacima svjedoči o monumentalnosti gradnje i važnosti vrličkog kraja u počecima hrvatske povijesti.
Česma (Vrilo) je slikoviti park iz 19. stoljeća gdje izvire jedan od brojnih pritoka rijeke Cetine. Do izvora se silazi s tri strane kamenim stubama, a voda teče iz šest izljeva na kamenom zidu. Česma (ili Vrilo) je izvor potoka u šumi u jugozapadnom dijelu Vrlike. U katastarskom zapisu spominje se 1840. godine. Godine 1875., uoči pohoda cara Franje Josipa vrličkom kraju, izvor je uređen. Oko izvora je izgrađen kameni zid koji uokviruje plato kružnog tlocrtnog oblika. U zidu je kao spolija uzidan nečitak raniji natpis. Nizvodno od Vrila je uređeno kameno korito za pranje rublja.
Uz Česmu je 1939. godine izgrađena manja centrala s električnom pumpom te je Vrlika već tada bila opskrbljena strujom i vodom. Česma je kao mjesto okupljanja i druženja imala značajnu ulogu u životu Vrličana te je inspirirala Milana Begovića po čijem je libretu Jakov Gotovac skladao najpopularniju hrvatsku komičnu operu „Ero s onoga svijeta“. Na Česmi je spomenik Milanu Begoviću. Ona je najoriginalnija pozornica na kojoj se svakog ljeta izvodi Gotovčeva opera. Česma (Vrilo) i njena okolica upisani su u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.